Tvoje noge u blatu, glava u tami.
O čovječe, kako jadan je položaj tvoj,
Sumnje što plaše, jadi što izjedaju,
I pamet i volja za borbu ti nedostaju.
Izgubljena je nada u srcu, vrijednost u radu
Nema zvijezde na vidiku.

Tvoji bogovi lutke svećenika postaju.
“Istina? Sve je relativno!“ znanost uviđa.
Sputan sa svojim životinjskim bratom,
Ljubav te muči, dok ljubavna nada umire,
I vjera u ljubav vene. Životnosti ni najmanje
Tamna zvijezda opažena.

Tvoja gmižuća strvina je drhtala i puzala,
Da sebi nađe odbačenu duplju u panju,
Tvoja bol je beskorisna bila; prestravljen
Besciljnom slučajnošću u svojoj agoniji
Kročiš, dok su prazna nebesa nadnijeta
Nad uzaludno zelenom poljanom!

Sve duše vječno postoje,
I svaka je osebujna, krajnja,
Savršena, i koprenu svaka sebi tvori
Da u umu i tijelu slavi
S nekom dvojnom maskom njihov vječni
Nezasitni pir.

Neke pijanice, ludujući za snom,
Očajavaju što on mora mrijeti, zamijenivši
Sebe za svoje vlastite sjene.
Jedna zvijezda probuditi ih može
K sopstvenosti; zvijezde duše što spokojno
Blistaju, na života mirnom jezeru.
Ono što je započelo, nikad prestati neće,
Jer sve stvari istraju zbog toga što jesu.

Čini što ti volja, jer svaki muškarac
I svaka žena je zvijezda.
Pan nije mrtav: on živi, Pan!
Kidaj okove!
Čovjeku ja dođoh, broj
Čovjeka je moj broj, Lava svjetlost;
Zvijer sam, čiji Zakon je Ljubav.
Ljubav pod Voljom, njegovo kraljevsko pravo –
Ugledaj unutra, a ne iznad,
Jednu Zvijezdu na vidiku!